Kada je kalif Omar sredinom VII st. osvojio Perziju, šah su upoznali i Arapi. Oni su mu
dali ime šatrandž, koji kao ni čatrang nema posebna značenja, već je izveden iz prijašnjeg naziva čuturanga-čatrang. Arapi nisu mnogo promijenili naziv figura ali su uveli malu promjenu u pravilima. Budući da su se figure vrlo sporo gibale, pa se igra šatranžu sporo razvijala, šatrandžisti su uveli ugovorene pozicije tzv. tabije, od kojih je započinjala borba. U to vrijeme bile su već vrlo popularne zadaće, tzv. mansube, preteče današnjih problema i studija. U šatranžu se rijetko dolazilo do matiranja kralja iako su gotovo sve mansube tako završavale. Arapi su smatrali osobito lijepim završetkom ”shak maht”, od čega je postao današnji naziv šah-mat, što u prijevodu znači kralj je mrtav. Inače su se partije najčešće završavale tzv. orobljavanjem.
U IX i X st. šatrandž se uspeo do najvećeg procvata, osobito na dvorovima bagdadskih kalifa. Igrači koji su pokazivali osobitu vještinu u šatranžu bili su u velikoj milosti kalifa.
Tako se sredinom IX st. osobito istakao u šatranžu al-Adli, koji je o toj igri napisao raspravu pa se smatra osnivačem teorije i kompozicije šatrandža. Drugi velemajstor šatrandža as-Suli pojavio se početkom X st. On je redom pobjeđivao sve svoje protivnike i taj je položaj najjačeg šatranžiste sačuvao gotovo 40 godina. As-Sulijev autoritet među Arapima bio je toliki da se još stoljećima sačuvala uzrečica: ”Igra kao as-Suli”.