Između svih priča najčuvenija je ona o grčkom junaku Palamedu, koji je izmislio šah za vrijeme opsade Troje da bi tom igrom vojnicima prikratio vrijeme. U arheološkim iskopinama starih civilizacija pronađene su prastare ploče slične šahovskoj ali to još nije bio šah. Najstariji spomenici šahovske igre potječu iz Indije iz sredine VI stoljeća.
U staroj perzijskoj pjesmi ”Knjiga o čatrangu” (Čatrangname, konac VI st.) priča se: Indijsko poslanstvo donijelo je perzijskom kralju Hosroe I Anoršovanu (Pravedni), kome je Indija plaćala danak, šahovsku ploču sa figurama. Indijci su tražili od kralja ili da sam pronađe pravila tajanstvene igre ili da odustane od danka. Hosroe se našao u čudu ali je nekom perzijskom mudracu uspjelo da odgonetne smisao igre.
Indija je, prema tome, kolijevka šaha. Međutim, tko je šah izmislio i kada je nastao, ostaje i dalje tajna. Jedna stara indijska priča o tom govori: da je tome bilo kada je Indijom vladao mladi kralj Balhib. Njega je odgojio mudrac Sissa Ben Dahir ali je lukavom plemstvu i svećenstvu uspjelo da mladoga kralja otmu utjecaju čestitog mudraca. Kralj, koji je po prirodi volio zabavu i veselje, prestao je mariti za nevolje puka.
Za to vrijeme njegovi pokvareni savjetnici vršili su nad narodom različita nasilja i nepravde. Tada je Ben Dahir, znajući za sklonosti mladoga kralja, izmislio novu igru u kojom je želio pomoću kipova i poteza prikazati patnje naroda. Balhib je napokon spoznao istinu te je iz zahvalnosti bogato nagradio mudraca.
Ben Dahir je za nagradu zaželio pšenicu i to da mu se na prvo polje šahovnice položi jedno zrno, na sljedeće dva zrna, zatim na treće četiri i uvijek dalje dvostruko po dvostruko. U početku se Balhib čudio skromnosti mudraca ali toliko žita ipak nije mogao sakupiti kada je izračunao konačni broj zrna. Točan broj iznosio je 18 446 744 073 709 551 625 zrna ili oko bilijun tona! Indijski pisac Halaiudha (X st.) spominje u jednom svom komentaru da se za 64 polja šahovnice uzima i naziv kocthazara (kočazara), što u prijevodu znači hambar. Ne zna se da li taj naziv potječe od te pripovijesti sa pšenicom ili je priča nastala od tog naziva.
Šah se u Indiji zvao čaturanga (četverodijelno) a to je ujedno i pjesničko ime za tadašnju indijsku vojsku koja je imala četiri roda. To su bili vojnici sa slonovima- danas su to u šahu lovci, pa borna kola- današnji topovi, te konjanici i pješaci. Tu je bio još i radža-kralj, kao i mandarin (savjetnik) – u današnjem šahu to je dama ili kraljica. Figure su se na ploči kretale mnogo sporije nego danas. Mandarin (dama) samo je išao na susjedno polje u kosom smjeru, slon (lovac) preskakivao je po jedno polje u kosom a kola (top) po jedno polje u ravnom smjeru. Konj se kretao kao današnji skakač a to je upravo sredina između kretanja slona i kola: jedno polje koso i jedno polje ravno u istom smjeru.
Očuvane figure čaturange ili šatrandža