Doduše, isprva su Europljani u tu tekovinu stare istočnjačke kulture unijeli dosta svojih običaja koji su sveli šah na nivo pljačke i hazarda. No poslije je sve više prevladavala etička šahovska borba te je šah bio priznat kao kulturna razonoda. Sporo kretanje figura u šatrandžu, što je bilo u skladu s načinom života istočnjačkih feudalaca, nije odgovaralo nemirnom duhu koji je u to doba vladao u Europi. Tako se već u XIII st. javljaju prvi pokušaji da se šahovska igra ubrza. Godine 1283. izdan je u Sevilji po nalogu kastilijskog kralja Alfonsa X Mudrog, rukopis o šahovskoj igri koji je sadržavao i 103 partidosa (mansuba) prema novim pravilima kretanja pješaka i kralja.
To je ujedno i prvo najveće djelo o šatrandžu na nekom europskom jeziku. Rukopis Alfonsa X Mudrog sjedinjuje arapsku literaturu o šahu s europskom pa pored sadržaja donosi i 150 minijatura u boji prema perzijskom uzoru. Sitne reforme koje su se zbile u XIII st. nisu mogle zadovoljiti nemirni duh Europljana pa je interes za šatranž do polovine XV st. sve više jenjavao. U drugoj polovini XV st. u doba procvata humanizma i renesanse, doživljava i šatrandž temeljitu reformu. Šah napokon dobiva suvremeno ruho, te od spornog šatrandža nastaje nova dinamična igra – današnji šah. Novi, reformirani način igre nije, dakako, odmah potisnuo staru igru. Kao početak suvremenog šaha možemo otprilike naznačiti godinu 1475.