Rimski matador Giovanni Leonardo di Bona, koga su zbog malena rasta nazivali Il Puttino, ražestio se zbog poraza u igri protiv Lopeza, pa se čitavih petnaest godina pripremao na odmazdu. I zaista, s još nekim šahistima među kojima su bili najistaknutiji Sirakužanina Paolo Boi i Rimljanin Giulio Cesare Polerio, našao se 1575. na dvoru Filipa II u Madridu, gdje je došlo do okršaja između Talijana i Španjolaca. Leonardo di Bona pobijedio je sve svoje protivnike, pa tako i Lopeza. To je početak ere talijanskoga šaha, a susret u Madridu smatra se prvim međunarodnim šahovskim susretom. Leonardo di Bona i Boi bili su praktičari pa je zasluga Giulia Polerija da su partije toga doba ostale zapisane. Sve talijanske šahiste natkrilio je genijalnošću Gioachino Greco. nazvan Kalabrez (1600-1634), prvi profesionalac suvremenog šaha. Godine 1621. napustio je Italiju, proputovao zapadnu Europu, provodio buran život i stekao šahovsku slavu. Umro je u Americi od neke zarazne bolesti. Između 1619. i 1926. zabilježio je svoja šahovska zapažanja ali je njegov rukopis tiskan u engleskom prijevodu istom 1656. Poslije je njegovo djelo bilo prevedeno na mnoge europske jezike i postalo uzorom talijanske šahovske škole. Pouke španjolskih majstora bile su trajnije vrijednosti ali Talijani su svojim temperamentom unijeli u igru više dinamike i kombinatorne elegancije, više duha i ljepote. Grecove partije odlikovale su se munjevitim napadima, neočekivanim kombinacijama i finim zamkama. Matirati protivničkog kralja u prvom je planu a Greco je tražio najbrži put k tome cilju. Glavna uloga daje se dami i potpuno je otkrivena njezina snaga u napadu.Grecove ideje, vrlo originalne i raznolike po kombinacijama, imale su takvu prodornu moć prije svega zato što je u ono vrijeme tehnika odbrane bila gotovo još nepoznata.Kod talijanskih šahista često viđamo,uz današnje rokade, tzv. slobodnu rokadu, koja je unosila u igru dosta živosti ali i mnogo hazarda i neizvjesnosti. Susrećemo se također s izrazom dare il gambetto ili u slobodnu prijevodu- podmetnuti nogu, od čega je nastao današnji izraz- gambit za igru, u kojoj se u korist akcije žrtvuje materijal. U drugoj polovini XVIII st. djelovao je u Modeni i posljednji majstorski trio talijanske šahovske ere, koji je bio veoma zaslužan za razvoj teorije konačnica: Ercole del Rio, Giambattista Lolli i Domenico Lorenzo Ponziani. Čitavo je stoljeće nakon Greca nastao zastoj, a šahovski je svijet živio u uspomeni njegova sjaja. Šah je do tada bio igra kraljeva koja se igrala gotovo isključivo na dvorovima pod pokroviteljstvom i uz materijalnu pomoć tadašnjih vladara i feudalaca.
U početku XVIII st. šah je osvojio novo područje – kavane, koje su u ono vrijeme bile sastajališta uglednih ljudi. Tako na šahovsku pozornicu stupa u Parizu glasovita Cafe de la Regence, a u Londonu kavana Old Slaughter. Vrijedno je spomenuti da su u Njemačkoj, u selu Strobeck, seljaci odavno igrali šah, po nekim predajama već od XI st.
Iz Aleppa u Siriji došao je u Pariz a poslije u London šahovski majstor Philipp Stamma. On je izdao knjigu ”Rasprava o šahovskoj igri ”(Pariz 1737 i London 1745), u kojoj među prvima, ističe da su neodoljivi napadi i krasne kombinacije talijanskih majstora, najčešće plod pogrešaka njihovih protivnika. Šahiste onoga doba najviše su oduševljavale njegove zadaće koje objavio pod naslovom ”Šahovske tajne Arapina Stamme”. Te zadaće pokazuju kako je Stamma imao dobar smisao da s estetske strane zadovolji ukus rješavača, pa se smatra prethodnikom i pokretačem današnje šahovske problemske umjetnosti.