Bilo je to godine 795., kada se Ibn Jahija vratio iz Medine u Španjolsku. Iz toga vremena potječe i skupocjena šahovska garnitura od slonove kosti koju je kalif Harun Al Rašid poklonio franačkom kralju Karlu Velikom. Te figure su do francuske revolucije bile pohranjene u opatiji St. Denis a poslije prenesene u Pariz. U europi se šah nije brzo raširio ali je sigurno da je do XI st. bio poznat po čitavoj zapadnoj Europi. O tom svjedoče sačuvane šahovske figure koje su izrađene u XI i XII st. kao i mnogi pisani dokumenti. U njemačkom epu Ruodlieb, koji je spjevao na latinskom jeziku neki redovnik iz samostana u Tegernsceu, opisuje se, prilično opširno, vještina kojom je glavni junak Ruodlieb igrao šatrandž. Katolička crkva nije baš ljubazno dočekala novu istočnjačku igru. Mnogi duhovni i svjetovni glavari zabranjivali su igranje šaha poistovjetivši ga s kockanjem i drugim igrama za novac. U tom su donekle i imali pravo. Šatrandž je Europljanima bio prespora i dosadna igra pa su tadašnji matadori šatrandža putovali od dvora do dvora i organizirali klađenja za visoke svote o rješenju mansuba. Igrati partiju tada, značilo je kladiti se zapravo o rješenju nekog šahovskog problema. U istočnu Europu šah je dospio drugim putem. U Aleksijadi (sredina XII st.) Ana Komnen spominje kako je njen otac, bizantijski car Aleksije, često igrao zatrikion a to je zapravo bio šah. Ona još tvrdi da su igru u Bizant donijeli sirijski Arapi i Perzijanci. Rusi su se još mnogo ranije upoznali sa šahom, prema nekim autorima čak sredinom VII st. Šah je u Rusiju dospio izravno iz Azije starim trgovačkim putem preko Kaspijskog mora i Volge pa otuda u ruskom jeziku i pojedini stariji nazivi figura.
